|
|
Lat. cuprum, crveni metal gustoće 8.96, poslije srebra najbolji vodič topline i elektriciteta. Dužim stajanjem potamni od oksida, a pod utjecajem atmosferilija s vremenom se prevlači zelenom patinom. Ne topi se u razrijeđenim kiselinama. U prirodi rijedak u elementarnom stanju, može ga se naći raspršenoga u stijenama u obliku sitnog zrnja, pločica, grančica ili mahovinasto isprepletenih niti (najčešće kao kemijski čistoga ili sa malo primjesa srebra i bizmuta). Poznato je oko 240 ruda bakra. Najviše ga ima u sulfidnim rudama (halkopirit, kovelit, halkozin i bornit), zatim u oksidnim (kuprit) i u karbonatnim rudama (malahit i azurit). Sulfidne i oksidne rude se u prirodi nalaze najviše sa sulfidom željeza, a rjeđe sa sulfidima drugih metala. Sadržaj bakra u rudama relativno je nizak. Bogate rude sadržavaju 3-10% bakra. Zahvaljujući efikasnim metodama obogaćivanja eksploatiraju se i siromašnije rude, te se najveća količina bakra danas dobiva iz ruda koje sadržavaju 0,5-2% bakra. Bakar je poznat još iz prethistoriskih vremena. Upotrebljavan je još u neolitiku (8000 g. prije Krista). U Egiptu se koristio oko 5000 g. prije Krista, za izradu oruđa i oružja (bronca), a dobivao se iz rudnika sa Sinajskog poluotoka. Na Cipru i Kreti koristi se od 3000 g. prije Kristova rođenja. U antičko doba dolazio je gotovo isključivo s Cipra te je bio poznat pod nazivom aes cyprium (ciparska ruda) ili u kraćem obliku cyprium. Iz oksidnih ruda bakar se najćešće dobiva hidrometalurškim (mokrim) postupkom. Iz bogatijih sulfidnih ruda ili iz siromašnih sulfidnih ruda koje su prethodno oplemenjene pomoću flotacije, bakar se izdvaja sukcesivnom oksidacijom i redukcijom u jamastim ili plamenim pećima. Tako se dobiva bakrenac ili bakarni kamenac, s oko 30-40% bakra, a nakon toga sirovi bakar ili blister. Sirovi bakar sadrži 97% bakra, ali nije još za upotrebu jer ima u sebi neke primjese (željezo, arsen, zlato i dr.). Primjese se moraju ukloniti, ili zbog njihove vrijednosti zlato, srebro), ili zbog štetnog utjecaja (željezo, arsen i dr.). To se postiže taljenjem ili, češće, pomoću elektrolize (elektrolitski bakar s 99,96-99,99% bakra).
Spojevi: bakar je u spojevima jednovalentan i dvovalentan. Grijan na zraku, oksidira se i pretvara u crveni bakar (I)-oksid (Cu2O), i crni bakar(II)-oksid (CuO), koji služi kao boja za bojanje staklenih površina. Bakar(II)-sulfat (modra galica, CuSO4 x 5H2O) dobiva se otapanjem bakra u sulfatnoj kiselini, a služi u vinogradarstvu. Bazični bakar(II)-karbonat (CuCO3 x Cu(OH)2) stvara se na bakrenim predmetima kao patina, a u prirodi se nalazi kao malahit. Bakar(II)-klorid (CuCl2) upotrebljava se u proizvodnji nekih organskih boja i u pirotehnici. Opća encikopedija (1977) 3. izdanje (osam svezaka). Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb. |
||||||||||||||||||||